Nevoljno priznajem, ljudi me ne vole

Samoća je pozitivna, samoća je zdrava. Užitak je biti svoj.

18.10.2013.

Sve te moje, jutarnje kafe!

Nogu preko noge, kafa, cigara i moje savrseno jutro. Iako je nekome skoro vec podne, meni je nekako lakse vjerovati da je svima jutro. Da je ovo normalna drzava, da je nepravda mene zaobisla vjerovatno necije podne ne bi bilo moje jutro.

Kako god, sjedimo tako moja diploma i ja, tjesimo se. Cekamo ta neka bolja vremena, cekamo tu svoju nafaku. Iako sam prekvalifikovana da bih radila bilo koji posao za koji sam aplicirala i dalje se nadam da cu biti primljena. Treba mi taj posao majku mu, bas mi treba. Na pronalazak svog parceta medju akademski obrazovanim gradjanima sam vec odavno odustala, jer eto nazalost nemam minimalno 2-3 godine radnog iskustva. I tako, svako jutro, isto ispiranje. Nada da ce dan brzo zavrsiti i da cu zaspati sto prije, da bar eto odmorim glavu od depresije. Pokusavam da nadjem neku aktivnost koja ce mi ukrasti nekoliko sati mog "dragocjenog" vremena. Trazim da se desi bilo sta, samo da ne mislim na iste stvari svaki dan. Razmisljajuci o svemu tome, palim novu cigaru. I to radim uzdisuci, jer mi je to sada postao luksuz. Uskrati sebi ovo, uskrati sebi ono. Ne trazim previse. Uvijek je nekako tako bilo. Jucer smo imali, danas nemamo. Navikla sam na taj kruzni tok, i odgovara mi. Nauce se tako cijeniti neke druge vrijednosti. Opet ne mogu da se ne pitam, pa zasto je to tako? Zelim da radim. Posteno, pristajem i na minimalac, daleko nisko ispod sredstava koja su izdvojena da bih danas mogla uopste da se tjesim sa svojom diplomom. Boze moj, sta je tu je, pristajem na sve. Ne mogu vise da gledam roditelje kako se pate, ne mogu brate ni sebe vise da gledam.

Sat pokazuje 2 poslijepodne. Meni jos uvijek jutro. Misli su mi teske kao olovo. Dusa me boli sto ne mogu sebe da idealizujem ni u jednoj sferi svog zivota. Cega god se prihvatim, nece na dobro pa nece. Ipak su 2 sata poslijepodne, treba da ustanem i pridonesem nesto ovoj kuci, mozda tako osjetim da bar necemu sluzim...

17.10.2013.

Ponovno tu..

Prosle su cetri godine. Nema postova, nema komentara, nema ni "prijatelja" sa kojima sam nekad ovdje dijelila i tugu i srecu. Pokusavam se sjetiti, koja je to prekretnica dovela do toga, da svoj blog stavim u sleep mode.

Bili su to dani kad sam pisala iskrenim srcem, svaku ranu na dusi lijepila bas ovdje, dijelila bas sa vama, a onda bum.. tisina, nestala sam i ja, vremenom i sve ono sto je boljelo nekako se jebem mu majku odraslo, sazrilo.. I danas, opet, nekako ubijena skoro istim stvarima, prisjecajuci se kako mi se sudbina isto smijesi kao i prije nekoliko godina, sjetim se svog izgubljenog bloga. Sjetim se kako sam ovdje bila shvacena i podrzana, i tako pozelim da se vratim. Pozelim da pisem, da zaboravim na svijet, na nepravdu. Da ispunim svoju samocu bas ovdje, nekako je lakse. Onda se sjetim ljudi, koji su mi ovdje postali prijatelji. Koliko podrske sam imala, i koliko sam lako odustala od bloga, od ljudi ovdje onog trenutka kad su se stvari koliko toliko sredile. A ovo opet moj kutak. Mjesto pod nebom, gdje mogu otvoriti svoju dusu, svoje patnje i muke podijeliti s nekim, pa makar to bilo s jednom osobom, lakse je.

I evo me opet tu. Ovaj put pisem svoju pricu, ali ne odustajem. Ovaj put zelim da me upoznate, zelim da neko mozda prepozna moje greske i nikad ih ne ponovi, zelim da ponovo osjetim, kako je to otvoriti svoje srce, pa makar i preko tastature. Nadam se da cu ovdje pronaci ono sto sam nekad imala.


Nevoljno priznajem, ljudi me ne vole




MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
32022

Powered by Blogger.ba