Nevoljno priznajem, ljudi me ne vole

Samoća je pozitivna, samoća je zdrava. Užitak je biti svoj.

17.10.2013.

Ponovno tu..

Prosle su cetri godine. Nema postova, nema komentara, nema ni "prijatelja" sa kojima sam nekad ovdje dijelila i tugu i srecu. Pokusavam se sjetiti, koja je to prekretnica dovela do toga, da svoj blog stavim u sleep mode.

Bili su to dani kad sam pisala iskrenim srcem, svaku ranu na dusi lijepila bas ovdje, dijelila bas sa vama, a onda bum.. tisina, nestala sam i ja, vremenom i sve ono sto je boljelo nekako se jebem mu majku odraslo, sazrilo.. I danas, opet, nekako ubijena skoro istim stvarima, prisjecajuci se kako mi se sudbina isto smijesi kao i prije nekoliko godina, sjetim se svog izgubljenog bloga. Sjetim se kako sam ovdje bila shvacena i podrzana, i tako pozelim da se vratim. Pozelim da pisem, da zaboravim na svijet, na nepravdu. Da ispunim svoju samocu bas ovdje, nekako je lakse. Onda se sjetim ljudi, koji su mi ovdje postali prijatelji. Koliko podrske sam imala, i koliko sam lako odustala od bloga, od ljudi ovdje onog trenutka kad su se stvari koliko toliko sredile. A ovo opet moj kutak. Mjesto pod nebom, gdje mogu otvoriti svoju dusu, svoje patnje i muke podijeliti s nekim, pa makar to bilo s jednom osobom, lakse je.

I evo me opet tu. Ovaj put pisem svoju pricu, ali ne odustajem. Ovaj put zelim da me upoznate, zelim da neko mozda prepozna moje greske i nikad ih ne ponovi, zelim da ponovo osjetim, kako je to otvoriti svoje srce, pa makar i preko tastature. Nadam se da cu ovdje pronaci ono sto sam nekad imala.

Nevoljno priznajem, ljudi me ne vole




MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
32914

Powered by Blogger.ba